Žrtve avionske nesreće koji su bili prisiljeni jesti tijela svojih prijatelja da bi preživjeli!

Žrtve avionse nesreće; umrijeti, ili slomiti krajnji tabu – priča koja još uvijek proganja svijet već 40 godina.

Preživjeli avionske nesreće koja se desila na snježnoj kapi vrhova Anda, ispovijedaju horror završetka leta koji je započeo u fantastičnom raspoloženju i zabavi.

Žrtve avionske nesreće koji su bili prisiljeni jesti tijela svojih prijatelja da bi preživjeli!

©WireImage                                                                             ©SIPA press/rex/shutterstock   Preživjeli: Roberto Canessa (lijevo u 2008. godini, a odmah je nakon nesreće) bio je 19-godišnji student medicine koji je putovao sa suigračima iz Christian Brothers College ragbi momčadi kada se njihov avion srušio preko Anda u Novembru 1972. godine          

 

Grupa mladih ljudi koja je bila na letu za ragbi utakmicu u čileu, šalila se pjevala, zabavljala se kao i svaki mladi muškarci, no u jednom trenu stvari su krenule u zastrašujući preokret.

“gledajući kroz prozor aviona, nešto se osjećalo jako loše. Bili smo sigurno previše nisko na nebu. Vrhovi krila su samo km od nazubljenih, snježnih vrhova Anda. Što je pilot mislio? Osjetio sam da je avion naletio na džep turbulencije. Onda još jedan.”

Iako je avion imao provjerene motore na puni potisak, oni jednostavno nisu bili dovoljno snažni. U jednom trenu kasnije začuo se užasan zvuk jer je krilo palo na vrhove Anda, a onda uslijedila eksplozija, drobljenje, zvuk pucanja metala i vrtoglavo spuštanje.

Žrtve avionske nesreće koji su bili prisiljeni jesti tijela svojih prijatelja da bi preživjeli!

©CORBIS

“Razbacalo nas je kao uragan. Osjećao sam mučninu. Držao sam se na svoje mjesto, tako žestoko da sam otkinuo komade tkanine golim rukama. Sagnuo sam glavu, čekao sam završni udarac koji će me poslati u zaborav. No, to se nije dogodilo. Došli smo do nasilnog zaustavljanja. Moje sjedište, u koju sam još bio svezan, bilo je istrgano daleko od njegovog mjesta – lančana reakcija koja se nije zaustavila sve dok nije sva sjedišta nabilo naprijed aviona kod pilota. Ali bio sam živ. Sve oko mene je bio ispunjeno jaucima krikovima ranjenih, uz otpor pare mlaznog goriva. Avion je bio široko otvoren, njen trup je bio rastrgan i mnogi dijelovi kao i rep nestao u planine. Samo planine su bile oko nas i snažna mećava koja nas je obavijala hladnoćom”

Mnogi su izgubili živote tog dana, a preživjeli pritekli u pomoć teško ozlijeđenih i onih koji su bili teško osakaćeni, otvarajući prtljažnik u potrazi za odjećom, zavojima sve što bi moglo pomoći u tim trenucima. Ruke su im bile krvave umirućih i mrtvih tijela. Prva noć kao da je trajala vječno. Nekoliko ljudi je umrlo tokom noći uključujući kopilota. Neki su bili u dubokoj komi a veliki broj je nestao pri udaru na zemlju. Unatoč njihovom strahu, šoku i tuzi, stradali nisu očajavali. Iako nisu imali telefon niti radio, čvrsto su vjerovali da će biti ubrzo pronađeni.

Žrtve avionske nesreće koji su bili prisiljeni jesti tijela svojih prijatelja da bi preživjeli!

©ASSOCIATED PRESS

Zajedno su napravili veliki križ na snjegu sa praznim koferima i napravili nogama veliki SOS znak u snjegu koji bi mogli biti vidljivi iz zraka. No, kako bi noć pala, povlačili bi se natrag u krhotine aviona. Kako su dani prolazili, dijelili su hranu i odjeću jednako ono što su pronašli, međutim to nije bilo dovoljno pa su vremenom počeli uzimati meso umrlih.

Kako su dani prolazili, olupine aviona su postale pravo utočište. Od 45 osoba u avionu, 27 preživjelih su se borile protiv oluje u Andama koja im nije dozvoljavala van. Postali su kao obitelj, brinuli se jedni o drugima i svi su imali žestoku želju za preživljavanjem.

“Nikad neću zaboraviti tih prvi devet dana nakon nesreće, četiri nas prijatelja koristili smo britvu ili komad stakla, pažljivo rezali odjeću umrlog čije lice nimo mogli gledati, stavili smo komade mesa na lim i kada bi konačno neko mogao podnijeti da jede, svi smo počeli konzumirati ljudsko meso”

Krajem prvog mjeseca snježilo je danima, svijet se obavio u sivo. Skupili bi se svi zajedno i slušali lavine u daljini.

“Dana 29. listopada, to je bio moj red da spavaju u najboljem dijelu trupa, kada se začuo zvuk ogromne tutnjave, poput strašne grmljavine. Obavio me ogromni led i snjeg koji je bio tvrd kao cjement. Lavina. Smrt, sigurno je došao po mene ovaj put. Znam da sam se onesvijestio. Ne znam koliko dugo, ali sam shvatio da prijatelj skida snjeg oko mojih usta koji me prekrio.”

Te večeri kada ih je lavina prekrila, izgubilo je živote još 8 ljudi, čak i tijela mrtvih koje su čuvali kao hranu, lavina je odnijela. Preživjeli koji su bili zarobljeni unutra olupine aviona su uspjeli da iskopaju izlaz tek treći dan a za to vrijeme bili primorani jesti meso tek umrlih prijatelja koji su se nalazili unutra te večeri.

Potraga za njima je bila obustavljena zbog lošeg vremena, ali su pronađeni kada se potraga ponovo pokrenula.

“Nikad više nećemo biti isti” – Dr Roberto Canessa i Pablo Vierci

 

Comments

You may also like...

By continuing to use the site, you agree to the use of cookies. more information

The cookie settings on this website are set to "allow cookies" to give you the best browsing experience possible. If you continue to use this website without changing your cookie settings or you click "Accept" below then you are consenting to this.

Close